
Danis Kadić je 15-ogodišnji dječak iz Zenice. Rođen je 19.4.2006. Završio je IV razred redovite devetogodišnje škole “Meša Selimović” u Zenici. Danas ima život koji se u potpunosti razlikuje od života njegovih vršnjaka i to zbog greške liječnika prilikom njegovog porođaja. Roditeljima su punili glavu da imaju –1% šansi da Danis stane na svoje noge, da nikada neće hodati, čak ni puzati pa čak ni doživjeti naredno ljeto. Tek u 13-om mjesecu njegove starosti na privatnoj specijaliziranoj poliklinici “Milena Stojčević Polovina” u Zagrebu dijagnosticirana mu je cerebralna paraliza / Tetraparesaspastica (pogođene obje ruke i noge, najteži oblik). Na specijaliziranoj oftamološkoj klinici “Sveti vid” u Beogradu od strane renomiranog švicarskog oftamologaprof.dr. Rudolfa Autratea dijagnosticirana je Hypermetropiacumastigmatismoodsesotropiacongenita 60 PD. Na zamolbu dr.prof. M.Stojčević Polovina (koja ih evo već 10 godina uspješno educira iz oblasti motoričkih vježbi, koja je jedina kao stručno lice liječnik, znanstvenik zaslužna za Danisova postignuća) Danisov otac Hamdija napisao je 2009. godine priču, esej, kao ispovijest jednog brižnog roditelja djeteta s cerebralnom paralizom. 4 priče su na službenoj stranici prof.dr. Milene, kao i na web-u, fb profilu pod rubrikom “Iskustva roditelja”, naslov “Danisova priča”. Taj esej pisan je da bude putokaz drugima kako prepoznati oboljenje, vježbati, uspjeti dati psihološku pomoć, ojačati mentalni sklop roditelja čija su djeca bolesna. Esej Danisovig oca: Dragi Roditelji, posebno „novopečeni“! Ima ih i bit će ih- UVIJEK!!! I onih, koji će Vam reći da je Vaše Dijete „sasvim OK“, i da su „oni izuzetni stručnjaci“, te da NEMA (!?) potrebe da idete „kod drugih“. Bit će i „onih“ koji će reći da je Vaše Dijete „propali Projekt i da će umrijeti na cijevima (ne daj Bože da doživite tu situaciju…); da neće moći ni kašikicu uzeti u ruke; da „radite na drugom“ (što bi valjda u prenesenom značenju značilo da „Ovog“ bacimo u kantu), te do: „Ma šta rade ti tamo! Uništavaju nam naciju, degeneriraju nam narod, šalju nam upropaštenu djecu! Ah, da, Vašem Dijetetu, ja sada NE MOGU (!?) pomoći, kasno je… On neće nikada propuzati, neće moći sjediti, hodati…poživjeti…. A bit će i onih koji će reći: “Da, ovo nije dobro. Idite dalje, tražite, ali nemojte reći da ste to čuli od mene. Znate, to su moje „starije kolege“, pa nije zgodno, vjerujte… Imat ću problema…“. “Nakon očitanja urađenog snimka MRI (Danisovog) mozga obistinile su se na žalost Strah, Zebnje i crne Slutnje. „Usmeno“ nam je „pojašnjeno“ (nalaz i svu prateću dokumentaciju smo dobili u pismenoj formi) da se kod Danisa, najvjerojatnije, radi o „problemima uzrokovanim ljudskom greškom“, nastalom tijekom poroda i u post-porođajnom periodu, te nestručnim i neadekvatnim liječničkim vođenjem (što će, prema riječima liječnika, biti vjerojatno potvrđeno nakon naredno urađene MRI mozga za otprilike 8-9 mjeseci). Ukratko, kod Danisa su uočene promjene „paravertikularno obostrano koje su mogle odgovarati posthipoksičnim promjenama, ali također se ne može isključiti da se radi o početnoj leukodistrofiji“. Usmeno nam je rečeno „da je ova druga kvalifikacija unesena čisto zbog toga da nam se „pruži uporište“ da radimo i drugu MRI mozga; naravno, i da sebe „pokriju“, kažem ja, sa ove vremenske distance. Nama „laicima“ je, prevedeno na narodski, rečeno „da je u našeg Sina – zbog kratko prekinutog dotoka kiseonika tijekom poroda, mozak pretrpio oštećenja; tamo su male, mrtve, amorfne mase – ožiljci u mozgu, koji se ne mogu ni zaliječiti niti popraviti“, doslovno – da je u našeg Sina mozak, citiram njihove riječi „šupalj kao travnički sir“ i da tu nema popravka; i da „možete nešto malo raditi – da mu olakšamo dane“; i „gdje ste bili do sada – zakasnili ste …”.